Work

Institutionalizing individuals with physical disabilities in the republic of Serbia

Year: 2024
Type: dissertation
Abstract: Osobe sa invaliditetom predstavljaju značajan deo populacije u svakom društvu, uključujući i Republiku Srbiju. Osobe sa invaliditetom imaju jednaka prava kao i svi drugi građani. Ova prava su zaštićena nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Međutim, njihov položaj često je obeležen izazovima kao što su fizičke, društvene, ekonomske i kulturne barijere. U društvu koje još uvek nije u potpunosti prilagođeno njihovim potrebama oni se suočavaju sa: diskriminacijom - predrasude i negativni stereotipi često dovode do marginalizacije i ograničavanja njihovu mogućnosti u obrazovanju, zapošljavanju i društvenom životu; nepristupačnom infrastrukturom - mnoge zgrade, javni prostori i prevozna sredstva nisu prilagođeni, čime se ograničava njihova mobilnost i pristup uslugama; ograničenim pristupom obrazovanju - edukativne ustanove često nisu adekvatno opremljene za potrebe učenika sa invaliditetom, što smanjuje njihove šanse za kvalitetno obrazovanje i ekonomskom zavisnošću - zbog visokih stopa nezaposlenosti mnoge osobe sa invaliditetom zavise od državne pomoći i podrške porodice. Osobe sa telesnim invaliditetom i očuvanim mentalnim sposobnostim su posebno ugrožena populacija. Pored svega navedenog, one se često se suočavaju i sa nepostojanjem nikakvih specijlaizovanih usluga u zajednici koje su kreirane konkretno za ovu grupu osoba, kao i nikakvih sistema podrške na koje bi mogle da se oslone, te biraju instituciju kao mesto za život. Pojedine osobe sa invaliditetom prolaze kroz različite instit tokom svog lečenja ili rehabilitacije, dok pojedinima institucija postaje i trajni dom. Stoga je fokus ovog istraživanja je na osobama sa telesnim invaliditetom koje se nalaze na domskom smeštaju u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srbiji. S obzirom na zakonski garantovana prava, implementaciju novih i unapređenje postojećih usluga u zajednici, kao i porast broja pružalaca socijalne zaštite, s jedne strane, i istovremeni trend porasta broja osoba sa telesnim invaliditetom smeštenih u institucijama, s druge strane, ovaj rad se bavi analizom razloga institucionalizacije osoba sa telesnim invaliditetom u Republici Srbiji i mogućnostima realizacije prava na samostalno odlučivanje o svom životu i izboru mesta življenja (institucija ili zajednica). Osim toga, istraživanje ispituje u kojoj meri su osobe sa telesnim invaliditetom, a koje se trenutno nalaze u domskom smeštaju, koristile druge usluge sistema socijalne zaštite, prevashodno usluge u zajednici, pre nego što je doneta odluka o smeštaju. Predmet istraživanja bila je i analiza primene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom, posebno člana 12. i 19. neposredno pre, i prilikom donošenja odluke o smeštaju osoba sa telesnim invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite. U skladu sa tim, rad analizira proces donošenja odluke o smeštaju, odnosno faktore koji su uticali na donošenje te odluke, kao i u kojoj meri je ona bila autentično odluka same osobe. Na kraju, istraživanje ima za cilj da pokaže i u kojoj meri se koriste svi dostupni resursi zajednice u organizovanju individualne podrške za osobu sa telesnim invaliditetom sa ciljem njenog što dužeg ostanka u zajednici i prevenciji institucionalizacije, odnosno povratka u zajednicu nakon institucionalizacije. Uzorak ovog istraživanja čine osobe sa telesnim invaliditetom koje su smeštene u rezidencijalnim ustanovama socijalne zaštite Republike Srbije za smeštaj korisnika sa ovom vrstom invaliditeta. Istraživanje je obuhvatilo 80 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Beogradu, i 99 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Doljevcu, koji su ujedno jedine ustanove socijalne zaštite za smeštaj odraslih i starijih sa telesnim teškoćama. Korišćeni su dosijei korisnika iz obe ustanove. Istraživanje je zasnovano na kombinaciji kvalitativnih i kvantitativnih metoda. Za potrebe kvantitivnog istraživanja bio je konstruisan upitnik za korisnike koji je sadržao pitanja koja se odnose na razloge odluke o domskom smeštaju, kapacitete porodice za pružanje podrške i brigu o članu sa telesnim invaliditetom, iskustvima u korišćenju usluga podrške u zajednici i mogućnostima samostalnog života u zajednici. Dodatno, sa korisnicima i sa stručnim radnicima sprovedene su fokus grupe. Ispitanici u fokus grupama su bili uključeni iz oba doma, a stručni radnici su bili selektovani u skladu sa teritorijalnim principom tako da budu ravnomerno zastupljeni sve regioni - po dva stručna radnika iz četiri statistička regiona (Vojvodina, Beograd, Šumadija i Zapadna Srbija, Južna i Istočna Srbija) Istraživanje je pokazalo da je više od pola osoba sa invaliditetom u istraživanju navelo da je samostalno donelo odluku, ali je druga polovina osoba navela da su bile izložene uticaju druge osobe, najčešće drugih članova porodice, ili stručnih radnika sa kojima su dolazili u kontakt. Osobe sa telesnim invaliditetom su navele da nisu bile u dovoljnoj meri informisane o institucionalnom smeštaju i mogućnostima vaninstitucionalne podrške prilikom donošenja odluke o dolasku u ustanovu socijalne zaštite. Osobe sa invaliditetom nisu imale dovoljno informacija o svojim pravima, kao ni o načinima na koja mogu da ostvare svoja prava, ali su imali visoko znanje o načinima podnošenje pritužbi nadležnim organima u slučaju svog nezadovoljstva. Dokumentovani razlog za smeštaj nije u skladu sa percepcijama korisnika o razlogu domskog smeštaja u ustanovu socijalne zaštite i nalazi istraživanja pokazuju da postoje razlike između razloga koje navode stručni radnici u dokumentaciji, i razloga koje navode korisnici. Nalazi istraživanja pokazuju da su osobe sa telesnim invaliditetom donele odluku da dođu u instituciju usled nepostojeće, odnosno neodgovarajuće mreže podrške u zajednici, i ovakav nalaz istraživanja upućuje na zaključak da osobe sa telesnim invaliditetom biraju instituciju jer nemaju druge mogućnosti. Takođe, nalazi istraživanja potvrđuju da se osobe sa telesnim invaliditetom opredeljuju za smeštaj u ustanovama socijalne zaštite usled izostanka mreže pomoći i podrške koja bi im omogućila kvalitetan život u zajednici. Nalazi istraživanja dodatno pokazuju da su osobe sa invaliditetom zadovoljnije skoro svim domenima kvaliteta života od kada su došli u instituiciju u poređenju sa životom pre domskog smeštaja, što implicira da osobe sa invaliditetom nisu imale nikakvu ili su imale vrlo malo mrežu podrške dok su živeli u zajednici. Ratifikacija Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u maju 2008. godine obavezuje države da razviju usluge u zajednici koji će zameniti institucionalnu brigu, kao i da prilikom smeštaja u instituciju kao krajnje opcije, moraju biti ispoštovani svi zakonski i podzakonski akti (“Sl. glasnik RS", br. 42/2009). Međutim, važno je napomenuti da prelazak sa institucionalnih na model brige zasnovanom na uslugama u zajednici nije jednostavan proces koji predstavlja samo slučaj zamene jednog skupa zgrada drugim. Uspešne usluge u zajednici treba pažljivo planirati u skladu sa individualnim potrebama i željama ljudi, a zatim kontinuirano pratiti i prilagođavati, te ukoliko je potrebno izmeniti usluge. S obzirom da institucije i dalje zbrinjavaju veliki broj osoba sa telesnim invaliditetom, u skladu sa deintitucioinalizacijom potrebno je i dalje ulagati u institucije kako bi na to bolji način zadovoljavale potrebe njenih stanara, i na taj način prevazići jaz između potpuno institucionalnog modela i modela zaštite u zajednici.
Language: Serbian
Open Access status: green
OpenAlex ID: W7140260210
Cites: 101
Cited by:
Related to: 10