Morphological – clinical, neuropsychological and genetic correlations of degenerative cerebellar ataxias
Year: 2024
Type: dissertation
Abstract: Uvod. Neurodegenerativne cerebelarne ataksije (DCA) predstavljaju heterogenu grupu oboljenja koja dominantno zahvataju cerebelum, ali i njegove ushodne i nishodne puteve i druge strukture u centralnom i perifernom nervnom sistemu. Dok se neki tipovi ataksija manifestuju izolovanim cerebelarnim sindromom, većina predstavlja kombinaciju cerebelarnih i ekstracerebelarnih znakova, a moguće je i multisistemsko ispoljavanje bolesti. DCA čine genetski determinisana oboljenja, hereditarne, autozomno dominantne (AD), autozomno recesivne (AR), X vezane i mitohondrijske ataksije, kao i sporadične ataksije nepoznatog uzroka koje nemaju porodičnu istoriju bolesti, poput idiopatske cerebelarne ataksije kasnog početka (ILOCA) i cerebelarni tip multiple sistemske atrofije (MSAc). Ekspertiza i predznanje kliničkih razlika prirodnog toka DCA, uz primenu utemeljenih i savremenih dijagnostičkih algoritama, dovodi do uvođenja sofisticiranih dijagnostičkih procedura koje ubrzavaju postavljanje dijagnoze, i kojima sa mogu definisati podtipovi i pratiti progresija bolesti, kao i efikasnost terapijskih tretmana. Ideja proučavanja DCA je da se kroz ispitivanje i razumevanje motorne i nemotorne uloge cerebeluma, kliničkih i morfoloških korelata heterogenosti i napredovanja kliničke slike stvore dobri modeli za razumevanje patofizioloških procesa koji su u osnovi ovih oboljenja, a potom i njihovog lečenja. Ciljevi. Osnovni ciljevi studije su: a) karakterizacija specifičnosti kliničkog ispoljavanja ispitivanih formi DCA; b) utvrđivanje kognitivnog, psihijatrijskog i bihejvioralnog profila kao i socijalne kognicije ispitanika iz spektra DCA; c) utvrđivanje genetskih karakteristika ispitanika iz spektra DCA; d) ispitivanje morfoloških specifičnosti mozga konvencionalnom i nekonvencionalnom magnetnom rezonancijom (MR) ispitanika iz spektra DCA; e) ispitivanje međusobne povezanosti rezultata kliničkih, genetskih, neuropsiholoških, psihijatrijskih i radioloških analiza u ispitivanim formama DCA; f) ispitivanje kvaliteta života povezanim sa zdravljem (HRQoL) ispitanika iz spektra DCA. Metode. U istraživanje je uključeno 107 bolesnika kojima je dijagnoza bolesti postavljena na osnovu genetskog ispitivanja ili važećih kriterijuma za sporadične ataksije. Kod nekih bolesnika je na osnovu porodične anamneze mogao biti definisan samo tip nasleđivanja. Istraživanje je imalo nekoliko celina i jednim delom podrazumeva studiju slučajeva i kontrola, a drugim delom studiju preseka. Za sagledavanje sociodemografskih i fenotipskih karakteristika bolesnika iz spektra DCA korišćen je semistrukturisani upitnik posebno dizajniran za potrebe ovog istraživanja. U kliničkom ispitivanju korišćen je veliki broj testova i raznih upitnika za procenu težine cerebelarnih i necerebelarnih motornih simptoma, kognitivnog i bihejvioralnog statusa ispitanika, kao i upitnik za (HRQoL). Kontrolnu grupu (KG) činili su subjekti upareni prema uzrastu, polu i obrazovanju. Ispitanicima je posle potpisanog informacionog pristanka uzorkovana krv za molekularno-genetske analize. Za analizu morfološke i topografske distribucije izmena sive mase (SM) i bele mase (BM) mozga kod 96 ispitanika sa DCA, korišćene su nekonvencionalne MR metode, volumetrijsko ispitivanje mozga zasnovano na vokselima (VBM), (Spatially unbiased infratentorial template SUIT VBM) i difuziona tenzorska (DT) MR. Sprovedena je subanaliza na 7 MSAc, 15 ILOCA i 20 ispitanika iz KG, kao i subanaliza na 7 pacijenata sa ANO10 mutacijom i 14 ispitanika iz KG. Rezultati. Demografske i kliničke karakteristike: Najveći broj ispitanika imao je AD ataksiju ili „naizgled dominantan“ vid nasleđivanja – 38,3%; zatim su sledile sporadične ataksije – 32,7%; potom grupa ispitanika sa AR ataksijama ili „naizgled recesivnim“ tipom nasleđivanja – 19,7%; a na posletku MSAc – 9,3%. Ispitanici sa AD ataksijom i sporadičnim ataksijama nisu se međusobno razlikovali po aktuelnom uzrastu i uzrastu na početku bolesti (p=0,578), dok su ispitanici sa AR ataksijom bili značajno mlađi (p=0,005), a ispitanici iz grupe MSAc značajno stariji na početku bolesti (p<0,001) u odnosu na ostale tipove ataksija. Prosečna dužina trajanja bolesti se značajno razlikovala između četiri tipa ataksija (p<0,001). Najkraću prosečnu dužinu trajanja bolesti imali su ispitanici iz grupe MSAc (2,9±1,8), a najdužu ispitanici sa AR ataksijama (20,0±11,5). Skorovi za procenu cerebelarnih i necerebelarnih znakova nisu pokazali signifikantnu razliku između tipova ataksije, osim prosečnog skora CCFS (Kompozitni skor za procenu težine ataksije), koji je kod AR ataksija bio značajno viši u odnosu na ostale tipove ataksija (p=0,006). Zbirni pokazatelj autonomne disfunkcije, kao i prosečni skorovi za gastrointestinalni (p=0,001), urinarni (p=0,001), kardiovaskularni (p=0,001), pupilomotorni (p=0,001), seksualni domen za muški i ženski pol (p=0,001) bili su značajno viši kod MSAc. Statistički značajne razlike u prisustvu ekstracerebelarnih znakova između različitih tipova ataksije zabeležene su u slučaju: hiperrefleksije (p<0,05), arefleksije (p<0,01), znaka Babinskog (p<0,01), spasticiteta (p<0,001) i rigiditeta (p<0,001). Neuropsihološki profil: Sve četiri grupe DCA imale su deficit u svim ispitanim kognitivnim domenima (p˂0,001). Na grupnom nivou najveći broj deficita registrovan je kod bolesnika sa AR, a najmanji kod pacijenata sa sporadičnom ataksijom. Kod bolesnika sa AR ataksijom najteže su oštećeni pažnja i orijentacija, u MSAc grupi egzekutivne funkcije, a verbalno pamćenje u grupama sa AD i sporadičnom ataksijom. Psihijatrijski poremećaji: U celoj kohorti DCA najveću učestalost su imale distimija (14,1%), major depresija (9,4%) i melanholija (7,6%)...
Author: Tamaš, Olivera
Institution: University of Belgrade
Language: Serbian
Subfield: Cellular and Molecular Neuroscience
Field: Neuroscience
Domain: Life Sciences
Open Access status: green
OpenAlex ID: W7162347740
