Work

Suvremeni izazovi dječje i adolescentne psihijatrije – rastući zahtjevi i sve složenija klinička praksa

Year: 2026
Type: article
Abstract: Potrebe za uslugama dječje i adolescentne psihijatrije rastu, a klinička praksa postaje sve složenija. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, jedno od sedmero djece i adolescenata u Europskoj regiji suočava se s teškoćama u području mentalnog zdravlja (1). Istraživanja provedena u različitim europskim zemljama pokazuju porast zahtjeva prema službama za mentalno zdravlje djece i adolescenata (2, 3). U Finskoj se između 2013. i 2023. broj djece koja su koristila specijalističke ambulantne psihijatrijske službe povećao za 137,5 %, a adolescenata za 112,4 %, dok se prosječan broj ambulantnih kontakata po pacijentu smanjio (4). Takav obrazac pokazuje rast broja korisnika uz manji prosječan broj kontakata po pacijentu. Veći broj djece i adolescenata u psihijatrijskim službama ne može se objasniti samo promjenama u prevalenciji mentalnih poremećaja. Tome vjerojatno pridonose ranije prepoznavanje teškoća, veća spremnost na traženje pomoći i promijenjena očekivanja od sustava skrbi. Istodobno, komorbiditet i promjene razvojnog okruženja čine kliničku procjenu zahtjevnijom. Neurorazvojni, emocionalni i ponašajni poremećaji često se preklapaju i utječu na funkcioniranje djeteta. Takvu kliničku složenost ilustrira i dio rezultata našeg istraživanja provedenog u Klinici za dječje bolesti Zagreb, koje je obuhvatilo 112 djece u dobi od 7 do 17 godina, primarno liječene zbog poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Samo devetero djece (8,0 %) nije imalo nijedan pridruženi neurorazvojni, emocionalni ili ponašajni poremećaj, 56 (50,0 %) imalo je jedan, a 47 (42,0 %) dva ili više. Najčešći pridruženi poremećaji bili su poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, prisutan u 31 djeteta (27,7 %), te poremećaj iz spektra autizma, prisutan u 22 djece (19,6 %). Depresivni poremećaj bio je prisutan u 13 (11,6 %), tikovni i opsesivno-kompulzivni poremećaj u po 10 (8,9 %), socijalni anksiozni poremećaj i specifične fobije u po 9 (8,0 %), generalizirani anksiozni poremećaj u 5 (4,5 %), a poremećaj ophođenja u 4 (3,6 %) djece. Visoku učestalost komorbiditeta potvrđuje i metaanaliza 121 studije s 39 894 djece i adolescenata s ADHD-om, u kojoj je ukupna prevalencija komorbidnih poremećaja iznosila 66,5 %, a najčešći pojedinačni poremećaj, kao i u našem istraživanju, bio je poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (34,7 %) (5). Razlike u prevalenciji mogu biti povezane s obilježjima našeg kliničkog uzorka te razlikama u uzorcima i metodologiji uključenih istraživanja. Dijagnoza ADHD-a zato nije završetak procjene, nego početak razumijevanja cjelokupnog kliničkog profila djeteta. Kliničku složenost dodatno povećavaju promjene razvojnog okruženja. Digitalni prostor nije samo pitanje vremena provedenog pred ekranom, nego dio svakodnevice u kojem se oblikuju odnosi, identitet, pripadnost i emocionalno funkcioniranje. Američka akademija za pedijatriju u smjernicama iz 2026. godine primjenjuje koncept „digitalnog ekosustava”, koji obuhvaća sadržaj, dizajn platformi, obiteljske obrasce korištenja i aktivnosti koje digitalni mediji potiskuju iz svakodnevice (6). Krovni pregled 72 pregledna rada pokazuje da je opća uporaba društvenih mreža slabo i nedosljedno povezana s teškoćama u području mentalnog zdravlja adolescenata, uključujući anksioznost i depresivnost, dok je problematična uporaba (otežana kontrola korištenja društvenih mreža i nastavljanje korištenja unatoč negativnim posljedicama za svakodnevno funkcioniranje) dosljednije povezana s depresivnošću, anksioznošću i drugim psihološkim teškoćama (7). U kliničkoj procjeni zato nije važno samo koliko je dijete na internetu, nego i što ondje doživljava, kako se koristi digitalnim medijima i koju funkciju digitalni prostor ima u njegovu svakodnevnom životu. Veća osviještenost o mentalnom zdravlju važna je jer omogućuje ranije prepoznavanje teškoća i pravodobno traženje pomoći. Istodobno, dijagnostički se pojmovi sve češće upotrebljavaju i izvan kliničkog konteksta, za opisivanje iskustava i teškoća koje same po sebi ne moraju predstavljati mentalni poremećaj (8). To ne umanjuje potrebu za ranim prepoznavanjem klinički značajnih teškoća, nego naglašava važnost pažljive i sveobuhvatne procjene. Zadatak kliničara jest pravodobno prepoznati dijete kojemu je potrebno liječenje, ali i razlikovati mentalni poremećaj od očekivanih razvojnih teškoća, prolaznih reakcija i teškoća povezanih s okolnostima odrastanja. Treba razumjeti što pripada osnovnom poremećaju, što komorbiditetu, a što razvojnoj fazi i kontekstu u kojem dijete odrasta. Dječja i adolescentna psihijatrija danas zato mora istodobno odgovoriti na potrebe sve većeg broja djece, složenost kliničkih slika i promjene razvojnog konteksta, a pritom sačuvati pravodobnost i preciznost kliničke procjene. Upravo je to jedan od temeljnih izazova suvremene kliničke prakse.
Language: Croatian
Field: Psychology
Open Access status: diamond
OpenAlex ID: W7227129187
FWCI:
Cites:
Cited by:
Related to: 10