Year: 2011
Type: article
Abstract: KNJIGA U RUSKOJ DISTOPIJI "Ti, Knjigo!Ti jedina nećeš prevariti, udariti, uvrijediti, napustiti!"(Kis 227) "Knjiga -ni za što se rastati s knjigama -onda bolje smrt."(Kis 253) U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čeven gur, Iskop, Plavo salo i Kis).U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga -posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis).Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije.Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise.Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte.Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa uporno gleda u nekakvu ogromnu knjigu i čita iz nje.Usporedivši misu (možda obostrano bogohulno?)s predavanjem, mene je gledanje svećenika u tu ogromnu knjigu koja zauzima jedno od središnjih mjesta na oltaru (kako na poprilično djetinji način možemo definirati misal) asociralo na profesora koji nije dobro pripremio predavanje ili je jednostavno loš predavač pa cijelo vrijeme gleda u "šalabahter".A znajući ozbiljnost katoličkog školovanja i u njemu značaj bogoslužja, nisam mogla prihvatiti činjenicu da misal uistinu služi samo zato da bi vodio ili barem pripomogao svećeniku kroz obred (kako mi je objasnio kolega koji je završio The Book and Beyond No. 1 -Year 2 12/2011 -LC.11 bogoslovni fakultet).I ovdje sad dolazi onaj neznanstveni dio -jer ga ne mogu potvrditi, a u ovom trenutku možda i ne želim -da mi se čini kako misal zapravo služi kao potvrda istinitosti onoga što se na misi događa, to jest onoga što se na misi slavi i štuje.Zapisano je -dakle, istina je.O vjeri u "zapisano" svjedoči i ovaj dijalog iz Čevengura.-Što misliš -nastavljao je sa svojim sumnjama Zahar Pavlovič -moraju li svi živjeti ili ne moraju?-Moraju -odgovarao bi Saša, shvaćajući donekle očevu tugu.-A nisi nigdje pročitao zašto?Saša bi ostavio knjigu: -Čitao sam da što dalje budemo živjeli, da će sve biti bolje i bolje.-Aha! -s povjerenjem bi govorio Zahar Pavlovič.-Je li tako tiskano?-Tako je tiskano.(Platonov 2005: 48 -49) Takvih bi se odlomaka moglo naći mnogo u književnosti, ali i u svakodnevnom životu.Ono što je napisano, po mogućnosti na papiru, po mogućnosti ukoričeno (što ozbiljnije korice, to je veće povjerenje u istinitost tako ukoričenog teksta), već svojom formom sugerira da je ono što je "tiskano" dostojno povjerenja, u nekim slučajevima da smo čak i dužni u to vjerovati.Tako će se (a ovo je druga digresija), i kada dva potpuno ista teksta postoje u obliku knjige ili web-stranice, većina autora referirati na tiskani (ukoričeni) tekst kao onaj vjerodostojniji.A ipak se ne može reći da se ta istinitost mora sama po sebi podrazumijevati.Sjetimo se samo "vjerodostojnih" činjenica iz npr.Sovjetske enciklopedije ili brojnih drugih knjiga podvrgnutih državnoj, društvenoj ili sasvim privatnoj "kontroli" ili "cenzuri".U ovom radu zadatak je istražiti ulogu knjige u književnoj distopiji uz poseban osvrt na ruski distopijski diskurs.Naime, distopijski žanr toliko se razvio od početka dvadesetog stoljeća kada se formirao kao poseban žanr (iako je, naravno, distopijskih tektova bilo i ranije) da ga je danas vrlo teško obuhvatiti u cjelovitim granicama.Posebice se razvio na engleskom i ruskom govornom području, a sama ruska distopijska književnost iznimno je bogata i po nekim svojim dostignućima spada u sam vrh ruske (pa tako i svjetske) književne produkcije dvadesetog stoljeća.The Book and Beyond No. 1 -Year 2 12/2011 -LC.11Ipak, kada govorimo o knjizi, potrebno je ponajprije definirati što je za nas uopće "knjiga".Radi li se tu o samom tekstu (nevezano za oblik njegova "fiksiranja") ili je zapravo bitan i oblik toga teksta.Da oblik nije sasvim nevažan, jasno govore i sljedeća dva primjera.Vjačeslav Kuprijanov u svojem romanu Empedoklova cipela piše ovako: Pisano na svitku, znanje je bilo tajnovito, tamno, te je stoga povijest drevnog Egipta tajnovita, a vrijeme joj neprekidno i zatvoreno.(...) U Kini, gdje su pisali na otvorenu papiru, vrijeme je teklo prema dolje, na obratnoj strani lista, a budućnost je bila sadržana u prošlosti, isključujući, da tako kažemo, ideju napretka.Nebo je bilo odraz lista ispisana hijeroglifima i visjelo nad zemljom kao kineski kalendar.Čita se od početka do kraja kako bi se prebacilo iz stvarnosti u povijest.Stoga Kinezi osobito cijene sve što je tradicionalno.A u Europi nastanak knjige učinio je da vrijeme bude isprekidano, prostor diskretan, pojavili su se i stali razlagati atomi, historija jurnula u skokovima.
Author: Rafaela Božić-Šejić
Institution: University of Zadar
Language: English
Subfield: Literature and Literary Theory
Field: Arts and Humanities
Domain: Social Sciences
Open Access status: diamond
OpenAlex ID: W2323362003
