Work

The role of endoplasmic reticulum stress in the induction of experimental autoimmune encephalomyelitis in rats

Year: 2024
Type: dissertation
Abstract: Endoplazmatski retikulum (ER) predstavlja unutarćelijsku organelu sa brojnim funkcijama, pri čemu je jedna od najznačajnijih sinteza i obrada proteina. Nakupljanje nefunkcionalnih, pogrešno uvijenih ili neuvijenih proteina unutar lumena ER dovodi do nastanka ER stresa. Ukoliko dođe do nastanka ER stresa, ćelija pokušava da ga prevaziđe na različite načine, među kojima je i pokretanje UPR (unfolded protein response). Do pokretanja UPR dolazi nakon odvajanja šaperona ER, GRP78, od luminalnih domena tri transmembranska senzora ER stresa: IRE-1α, ATF6 i PERK. Aktivacija IRE-1α, PERK i ATF6 pokreće signalne kaskade koje za cilj imaju adaptaciju ćelije na stres i obnovu funkcije ER. Ukoliko obnova funkcije ER izostane, u cilju održavanja homeostaze, pokreće se programirana ćelijska smrt, apoptoza. Aktivacija IRE-1α dovodi do obrade iRNK za transkripcioni faktor XBP1 i do aktivacije MAP kinaza i NFƙB. Aktivirani ATF6 povećava ekspresiju gena za XBP1, dok PERK dovodi do fosforilacije, a time i inaktivacije eIF2α, što dalje dovodi do smanjene sinteze proteina. Fosforilacija eIF2α dovodi i do selektivne sinteze ATF4 koji, kod ireverzibilno oštećenih ćelija, aktivira CHOP koji indukuje apoptozu. ER stres i UPR imaju ulogu u patogenezi različitih bolesti, među koje spada i multipla skleroza (MS). Kako većina današnjih saznanja o MS potiče iz njenog animalnog modela, eksperimentalnog autoimunskog encefalomijelitisa (EAE), ciljevi ovog istraživanja su bili detekcija prisustva ER stresa u ćelijama imunskog sistema tokom indukcije EAE i ispitivanje efekata inhibicije ER stresa u ćelijama imunskog sistema na razvoj EAE. Imajući na umu razlike između pacova DA i AO soja u podložnosti za razvoj EAE, prisustvo ER stresa je prvo ispitivano u drenirajućim limfnim čvorovima imunizovanih DA i AO životinja, pri čemu je uočeno da kod oba soja pacova dolazi do aktivacije ER stresa. Indukcija ER stresa je bila nešto jača kod AO pacova, kod kojih je došlo do ranije aktivacije CHOP i fosforilacije eIF2α, dok je kod DA, ali ne i AO pacova, došlo do fosforilacije ERK kinaze. Hematoksilin-eozin bojenjem preseka drenirajućih limfnih čvorova uočeno je ranije i intenzivnije povećanje broja limfocita kod imunizovanih DA pacova. Pored toga, kod imunizovanih DA pacova uočeno je prisustvo atipičnih plazmocita, odnosno Mot ćelija sa Raselovim telima, što ukazuje na dilataciju ER u plazmocitima u ovom modelu EAE. Da se ER stres javlja u različitim tipovima ćelija unutar drenirajućih limfnih čvorova potvrđuje nalaz elektronske mikroskopije, gde se proširen lumen ER uočava u limfocitima, plazmocitima i makrofagima imunizovanih DA pacova. Ovaj nalaz je dodatno potvrđen i imunoblot analizom, gde se uočava porast markera ER stresa i u CD3+ i CD3- ćelijama. Pozitivna korelacija između markera ER stresa u mononuklearnim infiltratima kičmene moždine i kliničke aktivnosti bolesti (EAE skor 1-3) naglašava značaj aktivacije ER stresa i UPR u patogenezi EAE. Uticaj inhibicije ER stresa na klinički tok EAE ispitan je primenom hemijskog šaperona ursodeoksiholne kiseline (UDCA). Njena primena je dovela do poboljšanja kliničkog toka EAE, ali i do smanjene produkcije proinflamatornih citokina koji imaju značajnu ulogu u patogenezi EAE. UDCA je smanjila ekspresiju iRNK za efektorske citokine Th1 (IFNγ) i Th17 (IL-17) odgovora, kao i ekspresiju gena za transkripcione faktore i/ili citokine neophodne za diferencijaciju Th1 (T-bet, IL-12), odnosno Th17 ćelija (IL-23). Ekspresija gena za proinflamatorne citokine TNF i IL-1β je takođe bila snižena dejstvom UDCA. Nivoi markera ER stresa se nakon tretmana UDCA, za razliku od imunizovane grupe koja nije primila UDCA, nisu značajno razlikovali u odnosu na neimunizovane životinje, što sugeriše da je UDCA sprečila aktivaciju ER stresa kod imunizovanih DA pacova. Rezultati ove doktorske disertacije ukazuju da ER stres u ćelijama imunskog sistema ima značajnu ulogu tokom patogeneze EAE, kao i da inhibicija ER stresa dovodi do poboljšanja kliničkog toka EAE. Povoljan efekat inhibicije ER stresa je najverovatnije posledica smanjene produkcije encefalitogenih proinflamatornih i Th1/Th17 citokina, što bi moglo da ima važne implikacije za terapiju inflamatornih bolesti CNS.
Author: Vidičević Novaković, Sašenka
Language: Serbian
Subfield: Cell Biology
Open Access status: green
OpenAlex ID: W7113031933
Cites: 159
Cited by:
Related to: 9